Marko se vratio kući skrušen. Znao je da je u pravu, ali nije bilo načina da to i dokaže. Ta večita dilema - “reći roditeljima ili ne” dodatno ga je razdirala. Činjenica da mu je otac univerzitetski profesor, više je imala loših nego dobrih strana. Svi njegovi nastavnici su to znali, još od početka školovanja. Jedni su pokušavali da na to ne obraćaju pažnju, drugi su smatrali da je samim tim Marko u školi privilegovan u odnosu na druge đake, ali najveći broj profesora u školi je smatrao da su profesori na univerzitetu uljuljkani snobovi koji ne rade svoj posao i ne bave se svakodnevnim životnim problemima koji imaju veze s njihovom strukom jer smatraju da je to ispod njihovog nivoa. To je pogotovu važilo baš za slučaj jezičke prakse. Ako bi Marko kod svoje profesorke urgirao preko svoga oca, ona bi po svoj prilici priznala grešku, ali to bi dalekosežno imalo mnogo loše posledice po njega. Trifunovićkin bes pretvorio bi se najpre u zajedljivost i sitne podvale, a zatim u želju za osvetom nad učenikom i nadmenim i arogantnim ocem, koji je zavraga još bio i poznat široj javnosti, čuveni profesor Jufkić, autor rečnika i udžbenika koji su se nalaziili u svakoj kući, a pritom dugogodišnji direktor Instituta za alternativnu lingvistiku, čiji je ujedno bio i suosnivač.
A kod kuće haos! Metež, lom, rusvaj i pakao. Keva i ćale se ponovo svađaju. Ko bi rekao da dva ugledna akademska građanina mogu tako da se ponašaju. Kao i obično, okršaj se odvijao u kuhinji, njihovom omiljenom mestu za svaku vrstu i najmanje razmirice i ozbiljne kavge.
– Ako može obadva, onda može i jedansto umesto sto! – urlala je majka Dragica vitlajući ogromnim kuhinjskim nožem kojim je inače seckala krastavac, ali onom ko nije dobro poznavao odnose u kući moglo je izgledati kao da njime preti svome mužu.
– E jeste, jedansto, to je baš onako mnogo poznata reč i svi smo za nju čuli – branio se Branislav Brana Jufkić, nimalo mirnijim ili pomirljivijim tonom, takođe vitlajući nožem kojim je zapravo seckao paradajz, ali nekom sa strane, ko nije najbolje bio upoznat sa relacijama u domu Jufkića, moglo je…. Znamo već kako bi to moglo izgledati.
– Vi sa tog glupog Instituta se ne bavite ničim drugim sem što nervirate nas obične ljude. Sad odjednom može sve, je li? Sve ono što su nas učili celog života je pogrešno, od reda do reda, baš sve. Ma idi bre. To je pleonazam! Alo, pleonazam! Jedna od najpogrešnijih stvari u srpskom. Šta će ti oba ako imaš dva!
– Dragice, molim te, vodili smo ovu raspravu već sto puta. To jeste pleonazam, to nije sporno, ali mi…
– Prestanite! – zaurlao je Marko. Vas dvoje ste zreli za ludnicu a ne za fakultet. Da li vi shvatate da se neprekidno shvađate oko gluposti? Ja to više ne mogu da izdržim! Ovo vaše ponašanje je nedopustivo. Svako normalan bi pored vas poludeo!
Muk koji je u prostoriji nastupio posle ovog Markovog mini performansa zbunio je i njega samog. Dragica je mirno nastavila da secka krastavac za šopsku kao da se ništa nije ni dogodilo, a Brana je piljio u svog sina, očekujući da kaže još nešto, da poentira, zanemarujući činjenicu da i njemu nož još uvek visi u desnoj ruci. Znao je i Marko da ovo nije dovoljno i bilo je već sad jasno ovim bistrim umovima da on, inače miran i povučen momak, ne bi nastupio tako da ga nešto drugo nije tištilo. Nije bilo izlaza. Moraće da kaže.
– Vi se tu istresate jedno na drugom, a sin vam ima ozbiljnih problema. Meni je danas u školi nanesena duševna bol! – izvalio je Marko istog momenta se zacrvenivši zbog previše ekspresivnog stila kojim se poslužio. Ovo kao da je izvadio iz nekog prosečnog romana za lektiru iz osnovne škole. Roditelji skamenjeni.
– Duševna bol? – rekla je zabrinuta majka vidno usporivši seckanje krastavca.
– Kakava duševna bol?
– Kakava duševna bol?
– Dobro, stanite, malo sam preterao. Ne znam odakle mi taj izraz, ali ajde da kažemo ovako. Nepravda.
– Šta su ti uradili?
– Trifunovićka mi je umalo upisala keca jer sam tvrdio da ‘celo vreme’ nije pogrešno.
– Ajde?!
– Pa zar nije? – uletela je Dragica dupliravši brzinu seckanja – Nemojte mi reći da sad i to može?
Tu se Brana Jufkić lupio po glavi, privukao najbližu stolicu, nalaktio se na kuhinjski sto, polako odložiio nož na dasku pored paradajza, dva-tri puta duboko udahnuo i izdahnuo i napokon ispustio ono svoje čuveno: „UH!”
Marko je isto seo za sto, i dalje skrušen, sad još dodatno postiđen, a i uplašen jer je shvatio da džumbus tek sledi. Tu je i Dragica malo spustila ton i prestala sa seckanjem skakavaca.
– Pustite me da razmislim – napokon je započeo otac porodice – Marko, šta se tačno dogodilo?
– To što sam i rekao. Profesorka mi je umalo upisala keca jer sam rekao da ‘celo vreme’ nije pogrešno. Ona je zbog toga krenula da mi upiše keca, ali na kraju ipak nije jer je rekla da se iznervirala. Ali mi nije dala za pravo. Rekla m je da više ne pričam gluposti i ja sam morao da joj obećam da neću.
– I to je sve? – podigao je glavu Brana i zbunjeno ga pogledao.
– Pa sad kad to ovako pojednostavljeno ispričam, deluje bezopasno, ali bilo je tu svega i svačega. U stvari, ajde nema veze. Bilo je kako je bilo, desilo se šta se desilo, najbolje da ne dižemo dževu oko toga. Jel važi?
– Čekajte – umešala se Dragica – Zar celo ne može da se odnosi samo na prostor i na predmete? Mislim, pa ja tako učim decu u školi i ako mi sad kažete da…
– Dragice! – zaustavio je profesor Jufkić – Idi uzmi normativni rečnik i pogledaj pod ceo, značenje 2 a. i pusti da rešimo ovaj problem. I Dragica zaista ode stupajući odlučno prema dnevnoj sobi gde se nalazila polica s rečnicima.
– Misliš da ne urgiram?
– Da, mislim da nema potrebe. Osim toga, znaš i sam u šta bi to moglo da se pretvori.
– Da, mislim da nema potrebe. Osim toga, znaš i sam u šta bi to moglo da se pretvori.
– U šta?
– Pa u osvetu! U saplitanje na svakom ćošku. U nadgledanje. U špijunažu. U šta god hoćeš!
– E, pa ako je tako, baš ću onda da odem u školu.
– Nemoj, molim te, Brano, molim te ko Boga!
– Pazi, ako ne odem, ostaće kao da je ona u pravu i da može da radi šta hoće. I, što je najgore, zauvek će se u glave dece urezati taj mit. Ne mogu to sebi da dopustim. Ionako nas univerzitetske profesore proglašavaju za lenštine i arogantne smrdibube.
– Vidi, mamicu im njihovu! Sad odjednom može ‘celo vreme’! Pa dobro, Brano, ti si mi bio asistent. Zašto mi ovo nisi rekao nego sad ja da dacu učim pogrešno?!
– Mislio sam da nije bitno, ali sad vidim da jeste – reče Branislav značajno, naglasivši značaj scene odlučnim lupanjem pesnice o sto.
Sad je sve već bilo gotovo. Okršaj u školi neminovno sledi. Profesorka Trifunović i profesor Jufkić izaći će jedno drugom na crtu. Dvoboj je bio neizbežan. Marko je poslednjim atomima snage i pribranosti probao da ga spreči rekavši da su sledeća otvorena vrata tek za dve nedelje.
Sad je sve već bilo gotovo. Okršaj u školi neminovno sledi. Profesorka Trifunović i profesor Jufkić izaći će jedno drugom na crtu. Dvoboj je bio neizbežan. Marko je poslednjim atomima snage i pribranosti probao da ga spreči rekavši da su sledeća otvorena vrata tek za dve nedelje.
– Ma kakva otvorena vrata?! Idem u školu već sutra!
***
Kako je Marko saznao, Trifunovićka je sutradan, u petak, imala takozvani prozor između prvog i trećeg časa. Idealno! A kod Marka raspored:
- Kultura javne diskusije
- Politička korektnost u porodici
- Biologija
- Logika i zdravlje
- Građanska lepota
- Marksizam i zaštita
- Matematika (dvočas)
Po pravilniku škole, roditelj nije mogao da dođe nenajavljen na razgovor s nastavnikom. Zbog toga se Brana najavio direktoru čim je započela nastava. Ovaj ga je odmah pitao o čemu se radi i da li su izbili neki veći problemi na šta je Brana rekao da možda jesu, ali da možda i nisu i da upravo zbog toga želi da razgovara s profesorkom. Direktor je posle ovih reči odmah pristao da dogovori razgovor u šestero očiju (jer, isto tako po pravilniku, njemu je morao da učestvuje i sam učenik) u specijalnoj sali za razgovore, učionica 101, tačno u devet.
Vest je do Marka došla odmah, putem komunikatora, a do Trifunovićke tek po završetku prvog časa, u zbornici, tako što joj je došapnuo sekretar, zatekavši je nespremnu i, kako je utvrdila nakon tri sekunde, prestravljenu od straha. Ostalo je samo deset minuta do sastanka sa Jufkićem, a ona je mislila da je problem mirno razrešen još juče. Pa Marko nije dobio keca! U čemu je problem? Ne znajući više šta sa svim tim zbrkotinama u glavi, odjednom, nesvesno, ili makar polusvesno, usred gungule u zbornici, uzviknu:
– Upomoooooć!
– Šta bi? Šta ti je Miro?
– Pa čeka me Jufkić u sali za razgovore. Sad, za deset minuta. A ja nemam pojma šta sam zgrešila!
– Smiri se, možda nisi ništa. Imaš li ideju o čemu se radi?
– Ama baš nikakvu. Juče sam zapretila njegovom sinu jedinicom, ali nisam mu je dala, iako sam bila u pravu.
– U pravu oko čega?
– Da ne može ‘celo vreme’
– Aha! – začuo se glas profesorke Naumović – Jesam ti lepo rekla da nije pogrešno?!
– Ali pogrešno je, proveravala sam u rečniku… Pa poslala sam učenicu po rečnik.
– Ali si verovatno gledala pod celo a ne pod ceo, jel tako?
– Naravno da sam gledala pod celo. Pa zar nije bilo reči o celom vremenu?
– Ijao, jao, jao, ala si ti nadrljala. Ti izgleda ne razlikuješ vrste reči – zaključila je Naumovićka.
Trifunovićka više nije znala šta će sa sobom. Pa svi smo tako učili. A nije bilo ni profesora Zlatića da je podrži. Danas je bio na lekarskom pregledu.
Depresivna, unesrećena, nesigurna, beznadežna, ispunjena čemerom, profesorka se lagano uputila ka sobi 101. Tamo su je ispred vrata čekali otac i sin Jufkić. Obojica nasmešeni. Marko da bi ublažio neprijatnost situacije, a Brana jer ga je jučerašnji bes uglavnom prošao. To ju je malo ohrabrilo. Prišla im je i pružila ruku. Svi su se od ranije znali pa nije bilo razloga za predstavljanjem. Po protokolu, vrata od učionice, tačno u devet, otključala je glavna tetkica.
– Sedite – rekla je prof. Trifunović – U čemu je problem.
– Zapravo ni u čemu. Makar se nadam. Da li ste juče mom sinu pretili da ćete mu dati jedinicu jer je rekao da je ‘celo vreme’ ispravno?
– Jesam.
– Ali zašto?
– Zato što, ne znam, mi smo tako učili, zato što to tako svi kažu, svi tako znaju, i trebamo svi tako da znamo. Zar nije nepravilno?
– Nije.
– Pa kako sad? Pa celog života su me tako učili.
– Učili su vas pogrešno. Niste vi krivi. Gledajte, da ne bismo od muve pravili slona ili kako se već kaže, najbolje da ovaj slučaj zaključimo. Ništa se nije desilo.
Marko samo što se nije rasplakao od sreće. Ovo je najbolji mogući iskod. Ovakav je samo mogao da sanja.
I ustadoše svi da se pozdrave na šta prof. Jufkić doda da mu je drago da se još uvek mogu izgladiti problemi kroz miran i razuman ljudski dogovor.
On, međutim, nije mogao znati koliko je fitilj Trifkače kratak. Taj nadimak koji su joj odavno generacije učenika unazad dali, sad je dobio priliku da dobije svoje potpuno opravdanje.
– Vi se, naravno, šalite?
– Ko? Ja?
– Da, pa rekli ste ‘još uvek’.
– Mislim da jesam, da, da mi je drago da još uvek ljudi mogu da se dogovore, ili tako nešto.
– I vi to kažete kao čuveni profesor Jufkić, jedan od najuglednijih lingvista u zemlji.
– Šta sam pogrešio?
– Znači, vi se ipak niste šalili?
– Ne, nije mi bilo ni na kraj pameti.
– Znate šta, da ste mi učenik, odmah bi vam upisala keca u dnevnik.
– Ali zašto? Šta sam zgrešio?
– Pa ‘još uvek’ je pleonazam!
Tu se Brani ponovo smrknulo pred očima. Ponovo se lupio po glavi, privukao najbližu stolicu, nalaktio se na sto, polako odložio olovku, i opet pored paradajza koji se tu neznano kako zatekao.
Ova dramska pauza trajala je neprijatno dugo.
– Dakle, draga koleginice, ovo još nikad nisam čuo, ali vi tvrdite da je i ‘još uvek’ pogrešno?
– Da. Pa zar nije? Čitala sam o tome u članku u novinama.
– Kojim novinama?
– U „Znam sve”.
– I tamo piše da je ‘još uvek’ pogrešno?
– Da, to je pleonazam.
Tu Brana oseti svu nemoć svog postojanja, potpuno klonu duhom i telom, toliko da se umalo ne skljoka sa stolice, što bi se verovatno i desilo da ga Marko nije pridržao. Poznajući svog oca, znao je da ovo nimalo ne sluti na dobro. Štaviše, ovo je jedna od onih situacija koja prethodi za njega tipičnu navalu razjarenosti. Stoga se Marko na brzinu osvrnuo po prostoriji da vidi ima li nekih oštrih predmeta u blizini. Samo ta hemijska olovka koju je neprimetno ćušnuo u sam kraj stola.
Trifunovićka je stajala nekako pobedonosno nad tim prizorom, očigledno i ne sluteći šta je čeka.
– Ijao! – blago je zajecao Brana. I zatim dodao:
– Ijao! - a rukom je nastavio da trlja lice. Istom onom kojom je bio nalakćen na sto. Ovaj iskusni profesor je zapravo primenjivao neku vrstu terapije o kojoj je jednom prilikom čitao nešto na internetu. Sad je se setio. Smirio se.
– Slušajte, gospođo Trajković…
– Trifunović.
– Trifunović, pardon, ovo zaista nikad nisam čuo. Novine pišu sve i svašta, pogotovo novinari i publicisti. ‘Još uvek’ možda jeste pleonazam, neka bude, ali svakako nije nimalo nepravilan oblik. – reče i ustade i ode uz pozdrav, odnosno mlako ‘doviđenja”.
– Prijatno i sve najbolje – usptreptalo i zadovoljno dobaci za njima Trifkača, uverena da je ponovo u pravu i da je iz diskusije izašla kao veliki pobednik.